Slažem se da je sve to proizvod"labilnog" karaktera dulljanskih crnogoraca ili montenegrina ili crvenih kroata ili...ko će shvatiti karakter koji ne postoji.
nikto

Štedimlija je na kraju Drugog svetskog rata pobegao u Beč i tamo ga u uhapsila Crvena armija. Proveo je nekoliko godina po sovjetskim gulazima i 50-ih se vratio u Jugoslaviju. Malo je odrobijao, a nakon puštanja iz Zagreba drugovao je sa Krležom. Čak je ponovo postao i aktivan kao pisac, doduše pod pseudonimom Tomaš Marković...

Taj izrod Štedimlija imao je vrlo značajnu ulogu prilikom stvaranja Pavelićeve "hrvatske pravoslavne crkve". To pokazuje o kakvom morbidu i kakvom ustaši je bilo reč. Žalosno je što se naša srpska Sparta nakon pada sa vlasti Momira Bulatovića otvara za takve ideje, koje u Crnoj Gori nisu imale prođu čak ni u vreme kada je demonizovani Štedimlija hodao zemljom...

Savića je ujak zaposlio kao sekretara škole u Beloj Palanci. Tamo je proneverio novac iz školske kase. Pokrao je školu pa pobegao u Zagreb.

Bas uvek se potpisujete velikim slovima.

U zagrebačkom Vjesniku, najvećem hrvatskom listu, oglasio se šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX stoljeća i stari hrvatsko-ustaško -komunistički i montenegrinski zelenaški ideolog Savić Marković Štedimlija , kao veliki zagovornik rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu. Štedimlija je za vreme Drugog svetskog rata živeo u Zagrebu i bio je glavni saradnik hrvatskih ustaških listova “Spremnost” i “Hrvatski narod”. U njima je on u bezbroj članaka i tzv. rasprava zagovarao poznate hrvatske ustaško – komunističke i montenegrijske zelenaške teze, koje su usvojili montenegrinski zelenaši o Crnoj Gori kao o “Crvenoj Hrvatskoj”.
Nastavak (1)

Sve je odlično napisano i dokumentovano – ali, između Štedimlije i Đukanovića postoji i jedna poveća vremenska “rupa“ - tj. višedecenijski period pod komunističkom diktaturom. U tekstu mi nedostaje neki “most“ preko te vremenske rupe, a to bi mogao biti makar i kratak pasus o neprekidnom, sistematskom višedecenijskom komunističkom nasilničkom etno-inženjeringu, kojim su potiskivali sve srpsko u Crnoj Gori, kao i u izjašnjavanju njenog stanovništva (i stanovika poreklom iz Crne Gore u drugim oblastima Jugoslavije) na popisima stanovništva: pritiskivali su ih da se etnički izjašnjavaju ne kao Srbi, nego kao Crnogorci. I, evo – uz taj most bi se jasnije video kontinuitet između Štedimlije i Đukanovića.

Korisna je i knjiga "Šćepan Mali zagonetka istorij2E Rastislava Petrovića iz 2001. g. Sve ovo preporučujem i autoru članka.

Štedimlija nije bio jedini koji je pobrkao konce onoga što pripada etničkom, nacionalno-političkom, i onoga što pripada rasnom. Etnos autentičan, ali i fluidan i elastičan koliko i jezik, savremene nacije su konstruisane istorijskim i ideološkim putem (Hrvat u 18. vijeku nije imao ikakvog pojma o prvim hrvatskim kraljevima, šahovnici, a kamo li o popu Dukljaninu), a fizički tip je nešto što se preliva preko nacionalnih granica. Nesumnjivo je da fizički Crnogorci, Hercegovci, i Dalmatinci podudaraju, što se više nego jednom htjelo upotrijebiti za potrebe revizionizma, ali ako sa tog stanovišta Hrvati polažu ekskluzivno nacionalno pravo na taj dinarsko-kraški fizički tip (koji se odavno prelio i u Srbiju) kao na neotuđivi dio svog etnosa, onda se moraju odreći slavonskog u korist npr. Mađara. Naravno sve ovo je apsurd. Fizički tip nas određuje u onolikoj mjeri u kojoj dodređuje naš karakter, duh, i vrijedonosni sistem. (Kinezi ni za 500 godina provedenih u Srbiji neće postati Srbi).